31. 10. 2025
Mentalno zdravlje medijskih radnika između tri vatre: strasti, pritiska i traume (30. Radio dani, Zlatibor)
Od pamtiveka nas uče da peremo ruke, jer telesna higijena je važna. Ali — zbog prljavih ruku se ne razvodimo, ne tugujemo i ne ratujemo.
Mentalna higijena, s druge strane, retko se pominje, a upravo ona određuje način na koji živimo, volimo, radimo i podnosimo svet.
O mentalnoj higijeni retko govorimo, pa je ona upravo zato tema mog redovnog bloga na www.davormucic-maliprinc.com. Verujem da ćemo o njoj tek pisati — i pisati — i, nadam se, jednog dana i javno govoriti: na televiziji, radiju, u novinama, svuda gde čovek živi i diše, ali se — gle čuda — najmanje nada da će o toj temi išta čuti.
Zato sam bio iskreno obradovan pozivom da na 30. Radio danima na Zlatiboru vodim panel diskusiju o mentalnom zdravlju medijskih radnika. Kada sam stao pred publiku, znao sam da govorim o temi koja boli, ali i leči — o mentalnom zdravlju onih koji svakog dana čuvaju glas javnosti.
Govorio sam o medijskim radnicima (novinarima, urednicima, snimateljima), koji izgaraju između tri vatre: strasti, pritiska i traume.
Uz mene su bila još tri učesnika panel diskusije — Aleksandra Ranković (Radio Luna, Užice), Boris Krstić (Radio Dak, Ćuprija) i Milan Medenica (Radio Lux, Smederevo).
Profesionalci sa višegodišnjim iskustvom, oni su svojim ličnim pričama doprineli dubljem razumevanju izazova sa kojima se medijski radnici svakodnevno suočavaju — stresom, rokovima, finansijskim teškoćama, diskriminacijom i, sve češće, digitalnim oblicima šikaniranja.
Dok smo govorili, gledao sam u lica ljudi koji su nas slušali. Nisu to bila lica prolaznika, već lica u kojima se ogledala svaka izgovorena reč.
U sali se osećala potreba za dijalogom, razumevanjem i olakšanjem. Mnogi su želeli da podele svoja iskustva — priče o iscrpljenosti, o tišini posle izveštaja sa mesta tragedije, o težini koja ostaje kada se nađu sami sa sobom.
Nažalost, ograničeno vreme od jednog sata nije omogućilo svima da kažu ono što su želeli.
Svi u sali, bez obzira na uloge, osetili smo koliko je važno da i novinari imaju pravo na podršku — na superviziju, razgovor i psihološku sigurnost. Jer bez mentalno zdravih novinara — nema ni istinitog novinarstva.
Iz svoje pozicije psihijatra govorio sam o konkretnim koracima: o peer-to-peer podršci, o debrifinzima nakon traumatičnih događaja, o digitalnim alatima koji mogu pomoći — od telepsihijatrije (video-veza u lečenju na daljinu) do aplikacija za samopomoć.
Tehnologija, ako se koristi sa znanjem i empatijom, može postati saveznik u očuvanju duševnog zdravlja. Nažalost, o korišćenju digitalnih oruđa u lečenju mentalnih stanja profesionalci ne uče na fakultetima, niti tokom specijalizacija. Zbog toga terapije na daljinu često nose rizik nedostatka formalne edukacije i supervizije, pa terapeuti o digitalnim alatima uče samostalno, u svoje slobodno vreme. Zakonodavac, s druge strane, nije propisao obaveznu edukaciju o upotrebi digitalnih rešenja u psihijatriji i psihologiji— pa ista, možda baš zbog toga, i ne postoji.
Upravo zato je ova panel-diskusija bila dragocena prilika da se učesnici upoznaju sa prednostima digitalnih pristupa u psihijatriji. Tehnologija je tu da nas učini boljim profesionalcima — i da svima kojima je potrebna pomoć, olakša pristup istoj.
Kada je prezentacija završila, nisam osetio kraj. Naprotiv — osetio sam početak nečeg važnog: nadu da će ovaj razgovor postati tradicija.
Ljudi su ostali da pričaju, da dele, da postavljaju pitanja.
Tog dana, Zlatibor je bio više od mesta okupljanja — bio je prostor razumevanja, jedan mali otok ljudskosti u buri i buci svakodnevice.
Nadam se da će ova sesija živeti i dalje, kao podsetnik da novinar nije samo glas, već i duša.
A svaka duša, pa i ona koja svakodnevno izveštava o drugima — ponekad treba da bude saslušana.
Prof. Davor Mucić, psihijatar